Sellaronda… koji veseli naziv…
Prije nekih 7,8 godina istražujući po nekom njemačkom portalu o biciklističkim zanimljivostima naletjeh na jedan članak sa talijanskim prizvukom: „Sellaronda“ – razigrani naziv u „tvrdom“ njemačkom tekstu odmah upade u oko i uho. Čitam… spominju se meni poznate skijaške lokacije: Alta Badia, Val Gardena, Val di Fassa… WTF… čitam dalje iz radoznalosti kakve veze to ima sa biciklizmom… dok nisam pregledao fotke u članku i… gotovo… to je bilo to… „Ja ovo jednom moram odvoziti pa što bilo da bilo, od sada pa dok god budem mogao pedalati!“.
Od tada mali crv spava u mojim sivim vijugama i svako malo se probudi. Često bih znao tu, meni trajno urezanu riječ u pamćenje – Sellaronda, spominjati u biciklističkim razgovorima u kontekstu planova kako bi bilo dobro nekada neke rute odvoziti.
Negdje krajem prošle godine zove pajdo Denis, stvarno ničim izazvan i bez nekog zdravorazumskog povoda: „Kakav si ti da odvozimo Sellarondu?“… Buum!
Nikada s njim o tome pričao nisam, a on nije snajperist… pa ipak me pogodi po sred’ čela i to „iz prve“. Nagovarao me čitavih 3 desetinke sekunde (taman dok su mi njegove riječi probudile onog crva u mozgu)…
Rezerviraj smještaj!… Riješeno (i to 40 km od starta u Arabbi – bliže je bili teško naći ili preskupo), planove podređujemo datumu 7.6.2025. – „Sellaronda bike day“. E, sad malo više o tome…
Toga dana u lipnju (kao i još jednog dana u rujnu – imate izbora) zatvaraju se ceste od 8:30-16:00 sati preko 4 prijevoja u Dolomitima: Passo Campolongo, Passo Gardena, Passo Sella i Passo Pordoi, zbog ove biciklističke manifestacije.
Sama dužina rute je oko 50 km sa 1700 m uspona.
Na tu kružnu rutu biciklisti se mogu priključiti iz 4 smjera (Arabba, Corvara, Selva di Val Gardena i Canazei). Prijave i kotizacije ne postoje a u blizini prijevoja ili u dolinama su organizirane okrijepne i mehaničarske stanice. Mi smo se kao i 99% sudionika držali preporuke organizatora da se ruta odvozi u smjeru suprotno od smjera kazaljke na satu. Uvijek ima 1% mazohista.
Brojevi vezani uz ovu manifestaciju su impresivni – na toj kružnoj ruti toga dana istovremeno se nalazi i vozi između 15000 i 20000 biciklista. I to je uglavnom sve što treba znati o Sellarondi.
Na jednoj jutarnjoj kavi sa Renatom i Mariom opisujem manifestaciju i dok ja nisam niti uvod završio, oni već: „Idemo i mi“! Pojačanje ekipe dobili smo i u „predsjednicima kućnih savjeta“ – onih koje „drže 3 ili 4 kuta kuće“ – kako kome. Dok se mi jadni budemo znojili i mučili pedalajući uz pusta brda i planine, „one“ će uživati u šetnji Dolomitskim naseljima i prekrasnom planinskom okruženju (Psssst!… među nama, morali smo to tako predstaviti inače tko zna kada bi odvozili Sellarondu… ‘ajde, ‘ajde, nije to samo nama tako, prepoznajete se i dosta vas dok ovo čitate!). Nažalost, koji tjedan prije putovanja Denisu se situacija zakomplicirala pa odustaje ali ostatak ekipe to nije pokolebalo i nismo se dali izbaciti iz kolosijeka.
…i dođe i taj „Sellaronda bike day“ – večer prije odlučili smo startati ne sa jednog od službenih startova već bliže „prstenu“, u Arabbi i ranije krenuti dok se ceste ne zatvore i dok je manje biciklista na stazi. Ali nismo bili jedini koji su tako razmišljali – jedva pronađosmo parking uz cestu u Arabbi. I odmah… uspon… 5-12% (većinom 7-10 %) ali ide to lagano uz ćakulu i na Passo Campolongu smo bili da ni osjetili nismo. Vjetrovke na sebe pa nizbrdo do Corvare – što smo bliže Corvari, sve ljepši pogledi na dolinu… uživancija. U Corvari odjednom broj sudionika eksponencijalno raste… i rijeka biciklista teče pored nas… mi smo odlučili popiti jutarnji espresso pa polako… „vrag odnio i prišu“… Novi uspon iz Corvare prema Passo Gardeni je ujedno i najduži ali i najljepši (oko 9 km uz cca. 600 visinske i isto kao i prije (5-12%) – većim dijelom 6-8% uspona). Ali… pogledom na serpentine iza i ispod nas… kao i na vodopade niz Dolomitske vrhove… i zelenilo livada… i na dolinu Alta Badia… brzo se zaborave %… i moraš se zaustaviti nekoliko puta, ne radi „hvatanja zraka“ (ok, ponekad i to, haha) već da ne bi koju fotku propustio okinuti. Sve rečeno.
Spust sa Passo Gardena prema Val Gardeni je upoznavanje i drugog lica Dolomita… malo više krškog dijela, manje livada i šume ali niti malo impresivnošću ne zaostaje za zelenijim dijelom rute, opet uživancija.
Ovdje ću napomenuti da sam najviše u cijeloj masi biciklista zazirao i imao bojazan kako će se masa ponašati na spustu… bezrazložno… na usponima nije problem, svatko vozi svojim stilom i brzinom ali uglavnom je pravilo: sporiji desno, brži lijevo… istoga su se pravila svi pridržavali i na spustu… najsporiji i najnesigurniji desno, oni malo brži i sigurniji sredinom, a mi koji se ne želimo opterećivati i prkositi zakonima fizike već se opustiti i uživati u blagodatima naše „kilaže“ vozili smo lijevo.
Kada smo već kod mase biciklista, profil sudionika i prometala najlakše je opisati: „Iz krajnosti u krajnost“.
Od cestovnjaka, MTB-ova, gravela, fullyja, tricikla, svih vrsti e-bicikala, sa prikolicama, bez prikolica, sa glazbom iz zvučnika i bez zvučnika, od novorođenčadi u prikolicama, preko rekreativaca i profesionalaca do oldtimera koje bi prije očekivali u staračkim domovima a ne da te na usponu „šišnu“ kao da ne postojiš… ma ljudi moji svega, ni Benkovački sajam nije raznovrsniji.
Jedno je sigurno – osjećaj pripadnosti jednoj specifičnoj grupaciji ljudi koji zajedno „dišu biciklizam“ uvijek se osjetio „u zraku“. Niti jednog povika, zvonjave (nisam čuo niti jedno zvonce cijelom rutom), loše riječi, psovke, prijekog pogleda, ništa, komada nula… s druge strane, osmijesi, pozdravi rukama, zahvale prilikom micanja u stranu, obzirnosti, respekta, pogleda unatrag i sa strane da nekoga ne ometaš, davanja „petica i dlanova“ k’o u priči… najmanji problem je bio pitati nekoga da nas fotka ili pomoći kome a da te nitko i ne upita za pomoć. A bilo je i onih koji vide reklamu na dresu i odmah znaju da si sa ovih prostora i za tren si u komunikaciji sa nekim iz Slovenije, Slavonije, Istre, BiH… uglavnom, sastav ekipe i atmosfera… idilična. Da ipak ne bi bilo sve tako idilično, svjedočili smo, ali srećom samo jednom, padu iza nas, a i tada su hitne službe, policija, vatrogasci bili u roku od 5 min na mjestu događaja i to vožnjom u suprotnom smjeru od kretanja biciklista bez ikakvih problema. Bez obzira na sve, ipak bih preporučio ovu rutu odvoziti u jednom od ova 2 termina u godini kada su prijevoji zatvoreni a ne kada je promet otvoren jer tada sigurno nećete uživati u kompletnom biciklističkom doživljaju.
Vratimo se dionici od Val Gardene do Passo Sella – tu se već lagano kalkuliralo i čuvalo snagu za posljednji uspon prema Passo Pordoi-u i osjećaju „ovo je bio posljednji uspon“(barem za sve nas koji smo startali iz Arabbe)!
S prijevoja Pordoi (ipak bolje zvuči Passo Pordoi, haha) otvara se pogled prema Arabbi a naš Mario se čudi: „Pa zar nisi rekao da je ovo zadnji uspon… a vidi one u daljini što se mrcvare uz one serpentine…!“ Velim: „Imenjače, što se nas tiče, mi smo uspone riješili… a one serpentine što me pitaš, mi smo odradili na uranku prije kave!“ A njegov odgovor biti će zabilježen i prepričavan ubuduće na svim turama i na usponima: „Baš sam se navukao na ove uspone, ja bi’ sad do Imotskog samo uspone vozio, daj uspona, daj…!“… i navuče na sebe vjetrovku po četvrti, posljednji put tog dana i ode niz spust. A taj spust od Passo Pordoi-a do Arrabe pamtiti ću cijeloga života… da sam se mogao vraćati „žicom“ na Pordoi, mislim da bih još 10 puta taj spust odvozio. Tih posljednjih 9.5 km su mi prošli za tren u plesu u krivinama, kraćim i dužim ravnijim dijelovima sa osmijehom „od uha do uha“, odličnom asfaltu, osjećao sam se da sam srastao s podlogom…
I na kraju, u Arabbi te preplave osjećaji, ne možeš opisati koliko si sretan što si postigao jedan cilj za koji si mislio da ti se puno toga treba poklopiti da ga ostvariš. I još nisi svjestan da si uspio i da ti se poklopilo kada se najmanje nadaš i najmanje planiraš. Zahvalan si svima… obitelji, prijateljima, dragom Bogu što ti se u cijeloj toj masi sudionika ništa lošega nije dogodilo, sve sami pozitivni dojmovi koje ćeš pamtiti cijeli život… zamislite sliku malog djeteta kada se ono od srca smije i ne može se zaustaviti smijati. Da mi je netko po završetku ture u Arabbi mogao pogledati u dušu, to bi vidio. Smijeh, zadovoljstvo, sreću… Sellarondu!
P.S. Denis zove po povratku i pita: “Kako je bilo“? Odgovorio sam mu jednom riječju: „Neopisivo“.
Ali što ću, dobar je čovik i ipak sam morao ovo „par slova“ napisati da i on može pročitati što je propustio. A ako njemu i nekome treba još informacija… E, ljudi… idite i odvozite… to je to!
Do slijedećeg puta, samo vrtiiiii…..
Mario Milas, Bike IM
https://www.facebook.com/bikeimotski
https://www.instagram.com/bikeim_imotski
