Prije otprilike dvije godine, po uzoru na neke inozemne izazove, Ivan Perak je ustanovio RC12 seriju za randonere koji uspiju dvanaest uzastopnih mjeseci odvoziti barem jedan brevet mjesečno. RC12 čelenđ je oduševljeno prihvaćen od randonera te se 2024-te se mnogi randoneri odlučuju na ovaj dugotrajni izazov. Breveta je u kalendaru mnogo te ovo ne izgleda nešto baš neizvedivo osim što je te godine u kolovozu na kalendaru bilo samo dva breveta, a zimi se u kalendaru stislo jedan do dva u svakom zimskom mjesecu.
Zapeo sam baš u kolovozu. Prvi kolovoški brevet sam odlučio ignorirati sunčajući dupe na plažama Jadrana. Planirani karlovački brevet sam nažalost propustio zbog obiteljskih (ne)prilika te je mojih uzastopnih sedam breveta poslužilo upravo za ništa. Neki randoneri su nastavili ganjati seriju i na kraju godine ju uspješno odradili. Sjedio sam tada sa Vjekoslavom Ditrih na pijači i ljubomorno gledao medalju koju je on tada ponosno držao u rukama, nadajući se da ću jednom i ja doći u njen posjed.
Tada sam zapravo shvatio koliko je teško držati taj tempo jednog breveta mjesečno obzirom na što te sve u svakodnevnom životu može snaći. Ta 2024-ta mi je bila najuspješnija u rando karijeri, odvozio sam Super Randonnee seriju i godinu završio sa 15 uspješno završenih breveta. Teško da ću tako nešto stići ponoviti i pomalo sam gubio nadu da bi RC12 seriju ikada više mogao pokrenuti. Prošle godine se nisam nešto trudio oko vožnji breveta, mislio sam da će mi slavonskobrodskih 300 biti zadnji u godini, a tek je bio lipanj.
1. Vukovar
A onda su se u našem malom rando svijetu izdogađale neke neočekivane stvari te sam ponovo počeo razmišljati o tome da bi ovo mogla biti zadnja šansa da ulovim RC12. Vukovarski brevet, standardno kalendarski određen u studenom je neočekivano otkazan, Silvijevo otkazivanje i sve što je išlo s tim nas je prilično šokiralo. Nakon kratkih konzultacija sa drugim randonerima Vjeko Ditrih preuzima na sebe organizaciju tog breveta, u pomoć se uključuju i drugi i brevet se ipak održava. 65 randonera završava taj brevet, odnos 300:600 je bio otprilike pola-pola.
Kada sam završio vukovarskih 600 počeo sam ponovno razmišljati o RC12 seriji. Zimski breveti su pred vratima i očekuje me najteži posao.
U teškim mukama sam završio taj brevet. Ne toliko u nekim tjelesnim mukama nego sam se baš psihički satro, a težinu toga sam osjećao tek par slijedećih dana nakon breveta. Kroz glavu su mi prolazili rojevi samokritičkih trenutaka kroz koje sam analizirao svaki loš trenutak kojih je bilo ne baš malo. Zaključak je bio teški klišej – kaj meni ovo treba.
Krenuli smo po planu i programu i do Slavonskog broda je bilo sve okej, trećina odrađena, a mi kao ptičice. Na ruti smo rezervirali apartman gdje smo ostavili višak stvari te krenuli dalje za Vukovar. Od Broda do Vukovara je padala kiša, a od Vukovara do prespavanca u apartmanu je bilo abnormalno vlažno, te nam je bilo svejedno jel pada ili ne. Prvi dan smo završili sa oko 370 km kao najumorniji ljudi na svijetu. Plan je bio takav da taj prvi dan zgazimo što više, a drugi da imamo ležernu vožnju do cilja. A taj drugi dan nam je užitak pokvarilo mnogo stvari koje nisu baš neuobičajene ali ih nekako nikada ne očekujemo. Bilo je dosta bušenja guma, Vjeko je strahovito gubio snagu te odustao u Novoj Gradišci. Budući da se s njim vozim cijelu svoju rando karijeru, njegov nedostatak na cesti nisam mogao kompenzirati nečim drugim. Suradnja sa randonerima s kojima ne vozim stalno nije bila baš kako sam navikao i tu sam najviše osjetio Vjekino odustajanje. Oko Gradiške sam počeo imati bolove u vratu te sam do kraja teško držao glavu uspravno. Perak je nekoliko kilometara prije cilja pao, srećom bez težih posljedica po bicikl.
Rane je junački polizao i nastavio dalje te smo, iako cijelim putem u pristojnom vremenskom suficitu došli na cilj deset minuta prije isteka vremena. Tu večer sam bio skroz okej, strpao sam bajs u auto, najnormalnije se otpeljao doma, lijepo odspavao i tek kad sam ujutro došao na posao, oprao me taj osjećaj nemoći kojeg ni sam nemrem baš točno opisati. Gledam kolege oko sebe u firmi, pokušavam suvislo komunicirati, a osjećam se ko da mi je neko ukrao auto, kuću, ženu, dijete i nemam više ništa. Par dana sam tako imao taj glupi osjećaj, a nestao je bezveze onako kako je se i pojavio. Tada mi se opće raspoloženje vratilo u normalu i opet sam počeo gledati rando kalendar.
2. Najduža noć
U prosincu 2025-te planiram Najdužu noć. To je noćni brevet koji se vozi u cijelom svijetu u isto vrijeme, a u Hrvatskoj ga organizira rando legenda Petar Gerstman i odličan je za bilo koju biciklističku bucket listu. Već nekoliko godina planiram ovo voziti, ali razne okolnosti nisu bile baš najbolje. Ruta je standardno ista svake godine, kreće se iz Gerstmanovog doma u Rajsavcu kraj Požege, do Županje i nazad. Na brevet dolazi dvadesetak randonera i svi hrabro krećemo u noć potaknuti Perinim sloganom, pank pankerima – šminka šminkerima. Nije mi prvi put da vozim po noći ali mi je prvi put da vozim noćni brevet po ovakvoj hladnoći koja je bila blagoslovljena sa 100 kilometara magle i kiše. Brevet je zapravo baš odličan, događa se u adventsko vrijeme te se prolazi kroz slavonska sela i gradove koji su obasjani božićnim dekoracijama i odlično je raspoloženje stanovnika ovih krajeva. Bilo je fakat hladno, do kosti mokro i bilo je baš pravo rando uživanje. Po završetku sam opet razmišljao o odličnom startu serije jer sam odvozio dva teška breveta baš za početak.
3. Okučani
Nova godina je krenula lijepim vremenom, a Pero Gerstman je u siječanjski kalendar ubacio još jedan brevet koji obuhvaća rubove Moslavine, Passo di Bučje, požešku dolinu, a počinje i završava u Okučanima. Ruta je odlična, hupserasta, prolazi se kroz Daruvar, Pakrac, Požegu, Novu Gradišku, prometnih gužvi nigdje, ceste odlične i opet stotinjak kilometara kiše i vlažnog vremena. Ove zime ne može ništa proći bez kiše i tu sam lagano počeo zanovijetat sam sebi sa sudbonosnim zaključkom – pa kaj meni ovo treba. Kažu stari biciklistički filozofi da nema lošeg vremena, nego samo loše opreme. Apsurdnost ovog stava ne morate provjeravati tako da bjesomučno kupujete opremu za kišu te godinama isprobavate kaj je najbolje. Možete pitati bilo kojeg randonera. Loše vrijeme postoji, ono je odvratno i ne postoji oprema koja će vas zaštititi od višesatnog boravka biciklom na kiši. Na vama je da li ste se spremni izložiti takvim uvjetima, a za to morate biti stvarno tvrdoglavi i mentalno dobro ustrojeni. Vrijeme za njurganje po kiši je uvijek dobrodošlo i čim brevet završi, a vi u toploj birtiji ili toplini vlastitog doma premotavate kazetu par sati unatrag, kišne doživljaje gledate kao na bivšu curu iz srednje škole ili zadnje Hajdukovo prvenstvo. Nakon završetka ovog breveta pao je treći zimski i lagano sam se počeo nadati da je RC12 ipak moguća misija.
4. Antivalentinovo
Na red je došlo Antivalentinovo – još jedan brevet iz Požege, opet u režiji Petra Gerstmana. Dolazim na ovaj brevet treći put i svaki put se sjetim kad sam ovdje bio prvi put i kad je temperatura zraka na startu bila 10 C u minusu. Nikad se nisam tako smrznuo kao tada. Dobra oprema, al loše vrijeme. Ovaj put je prognoza obećavala visoke temperature, sunčano vrijeme i nešto malo kiše. Kiša je padala 100 kilometara. Od Nove Gradiške do cilja u Požegi. Al hajde, već sam se pomirio s tim da je zimi zima i da će padati kad god budem vozio neki zimski brevet. Kvragu, zašto bi bilo lako? Srećom nije bilo hladno pa se lijepo izdržalo. Prvu polovicu breveta sam vozio solo jer su mi ovi mršavi pobjegli, a ovi kaj su više stajali na pauzama mi nisu pasali jer mi se vozilo do besvijesti. Negdje na pol puta me stižu ovi najbrži, prošao sam ih dok su bili po dućanima i nastavljam s njima dok mogu. Prilično su me izuli iz cipela te ostajem s Ambrozom koji se velikodušno ponudio da mi pravi društvo. Završavamo taman kad je pao mrak sa ukupno manje od sat vremena stajanja, mokri i sretni smo navalili na sendvič kojeg nam je pripremila Perina kuma.
Četvrtim brevetom zaredom zatvaram ciklus zimskih vožnji u nadi da konačno stiže ljepše vrijeme kada se ću se vozit ipak više bezbrižno. Na ova četiri breveta je bilo svega i svačega što ovdje ipak neću zabilježiti. Niti u jednom trenutku nije bilo lako i ovakve vožnje zahtijevaju da budete ozbiljno fizički i mentalno pripremljeni. S tim u kombinaciju mora biti dobro planiranje vožnje i svega što vas može čekati na putu. Nastavljam raditi na RC12 seriji jer kako kaže Albert Einstein: život je kao vožnja biciklom, da bi održao ravnotežu moraš se kretati. A tko sam ja da tvrdim suprotno.
Hvala na čitanju!
