Oženjeni žive dulje zato što im se čini da im se život oduljio.
E tako se danas oduljio i kumu poslije odluke da po prvi put posjeti Hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu i to ni manje ni više nego biciklom nakon što je ove godine prešao ukupno 20 000 metara, noć prije.
Kao što je reče jedna mudra glava to mora bit ili jaka volja ili lud čovjek.
U životu moraš bit uporan, reče puž i digne jednu nogu od stonoge.
Malo po malo i evo nas kod izvora. Mala gužva prilika je za odmor. Dok čekamo svoj red u redu bez reda dečko iz BMW-a koji stoji s nama u neredu i postavlja mnoga pitanja nezainteresiranoj curi koja toči vodu u bidone. Mislim se ako joj danas postavljaš desetke pitanja, lako ti se može dogodit da joj cijeli život postavljaš sto(l).
Bio bi on njoj zanimljiv da su sad na plaži pa da iza njega ostaju tri traga.
Da ti nisam obećao bit kum sad bi se ubio na što sam se dao nagovorit, ali nisam ponio pištolj.
– Imaš pištolj???!! Pa nisam ti vidio ormarić za oružje?! Jel imaš potvrdu? – pitam ga.
– Držim ga u frižideru. Za hladno oružje ne treba dozvola. – smije se kum, zaboravljajući trenutak na umor tijekom uspona od 9% na Laz Bistrički.
Laganini okreće kum pedale i pita sam sebe jel svjestan svoje nesvijesti dok sunce isparava kapljice znoja koje cijede niz lice.
Znajući da se boji zmije pokušavam ga prestrašit pokazujući na “zmiju” pored puta.
– Ma da je lav, ja ne mogu brže!
Pored nas gore dolje u više navrata prolijeću dugoselske “gazele” na čelu s Dušanom. Malo su se zaigrali kaže u onih par riječi koje smo uspjeli međusobno razmijenit.
– Ma skinut ću ja tebe! – govori kum dok se udara po trbuhu.
– Ma lako za tebe kume, ti si debeo i trbuh će lako otići dolje sad kad si krenuo na dijetu. A što ja da radim kad sam ružan? – pitam ga.
– Kad si lijep uvijek se nađe netko ljepši. Ali kad si ružan onda ti nema ravnog! – tješi me kum.
Duša je to što čovjeka čini velikim kad voli, a po mrkim pogledima kum me nimalo ne voli jer dušu ostavlja na cesti. A nekad me kum gledao kao Boga, ali danas se samo križa u trenu kad odem daleko naprijed pa ga prestignem u povratku i opet ga sustignem.
Ajde, ajde kume nije sve tako crno. Samo ti je znoj ušao u oči pa si ih zatvorio.
Vidim ja da se u kumu bore mudrost koja ga želi vratit i ludost koja ga tjera naprijed. Sve molim Boga da pametniji ne popusti.
– Ovim tempom treba nam još sat vremena vožnje.
– Kakve koristi kume što si ti matematičar kad sam ja neuračunljiv?!
Zbrajajući tako malo po malo i evo nas na vrhu. Čovjek je kao slika. Najzanimljiviji je kad se otkači. Otkačili smo se nas dvojica niz brijeg i brzinom misli gdje je svjetlo na putu do wc-a dok imaš rijetku stolicu spuštamo se niz Laz Bistrički.
Ulazimo u svetište Majke Božje Bistričke. Okolo šatori, kič, tu i tamo pokoji prosjak. Na trgu kraj fontane dvije curice sviraju flaute. Nedaleko od njih stariji gospodin slaže Rubikovu kocku bez problema, ali šešir prazan. Malo čudno nam je bilo dok poslije nismo saznali da je čovjek daltonist i da nema problema sa slaganjem Rubikove kocke.
Smještamo se u hladovinu crkve na otvorenom čekajući mirno završetak mise. Kum očaran mjestom. Kako prekrasno, van sebe sam, kaže. Kume bolje bi bilo da si Van Basten nego van sebe.
Nedugo nakon što smo se smjestili, pada bicikl. Kum skače i priskače u pomoć svom konju. Ma polako kume nek tebi nije ništa smirujem ga.
– Ma nemoj da sam ja kriv da mu nešto bude ovako dobar bicikl. Baš mi se sviđa!
Eh kume, bicikl ti je kao žena. Nije važno jel ti se sviđa, nego jel ti leži. 😉
Misa je bila gotova za manje od sat. Oblaci se skupljaju i bit će svega čini se.
Kupujemo tekućinu za put i ajmo natrag.
Upotrijebio je kum sve samoglasnike sa slovom H (Ah, eh, ih, oh, uh…)
Nećeš razbojniče! – dobacuje mi kao da sam ja u Međugorju, a ne u Mariji Bistrici.
– Ajde kume pa nisam jednom bio lud zbog svoje gluposti pa ispao blesav. – govorim mu dok odzvanja glas šumom između kratkih intervala gustog prometa.
Vrh samo što nije, a zatim spust ravno sve do Paruževine. Ostaju još 4,5 km do doma… Brzo smo to riješili.
– Kume, prije će se kuma oporavit kad rodi nego ja od ove vožnje! Ovo ti nikad zaboravit neću – zaključuje kum današnju avanturu.
– Naravno da nećeš kume. Pa nisi ti Luka Modrić da se ne sjećaš.
Na kraju se nakupilo lijepih 60 km. Bravo kume, svaka čast. Ipak na kraju bol nestaje, a ponos ostaje.
Autor teksta u kojem se 24 puta pojavljuje riječ “kum” (plus jedan u naslovu): Darijo Juričević
