Za početak tehnikalije, ruta je duga 1.620 km i vele da se penjemo čak 16.680 metara, ali naši uređaji su rekli da smo penjali oko 15.100 metara. Time limit je 134 sata, a meni je trebalo 139 sati.
Kad me pitaju što treba za odvesti ovakav jedan event kao iz stopa odgovaram, Glava!. Možete vi biti super fit, jaki, brzi,…ali ako nemate glavu koja može vrtjeti minimalno 300 km po danu više dana za redom, sve ostalo pada u vodu.
U ovaj ultraški svijet ušla sam sasvim slučajno, sve je krenulo s krugom od 13 km po selu i onda sam išla dalje, pa da vidim mogu li do tud i tud, i tako dok mi ekipa nije rekla da je vrijeme da kupim specku jer MTB više nije za vožnje koje sam počela voziti.
Sa kupnjom svoje prve specke, pao je i prvi BRM200 Varaždin 2021. godine i tada kreće glad, želim još! Već sljedeće godine odrađujem svoju prvu Super Seriju koja se sastoji od BRM 200, 300, 400, 600 te krenem sanjati san o ParisBrestParis, jednom od 3 najprestižnija breveta u Europi. Vozim ga 2023-e, završavam u time limitu i gledam što ćemo to voziti na ljeto 2024-e te se tada logičnim slijedom ukaže sljedeći od tih prestižnih breveta, 1001 Miglia Italia.
Slušajući priče kolega koji su event odradili u prijašnjim izdanjima shvaćam da me čeka jedan veliki izazov, ponajprije zbog Apenina koje je trebalo više puta proći biciklom a svi koji me znaju, znaju da nisam neki climber i da su mi bregi „rak rana“. Gledala sam ja rutu, neke uspone vozila na trenažeru doma čisto da dobijem filing kako će to biti u stvarnosti, te vozila Učku, Vršič i razne lokalne zagorske brege za potrebe treninga i mentalne pripreme za tolike uspone. S obzirom da kontinuirano već nekoliko godina pohodim treninge u dvorani, osjećala sam da sam fizički spremnija za Milju nego sam bila za PBP te s tom pozitivom gledam prema eventu.
Dana 16.8.2024. u 17:50 kreće moja talijanska avantura, nakon što sam se pozdravila sa drugim RH predstavnicima krenula sam sa velikom tremom prema startu te prvim okretom pedale sve je nestalo i našla sam se svoj na svome. Prvih stotinjak kilometara prolazi u tren, lovim brze grupe te taj dio popeglam kao od šale, čim su krenuli prvi usponi puštam grupu i krećem svojim tempom. S godinama skupite iskustvo i znate točno procijeniti koju grupu možete slijediti i do kud ju možete slijediti. Prolazak kroz prvu KT odrađujem brzo, još sam svježa, odmorna i pičim dalje radosna što sam 2 sata ispred plana i spremna sam za noć u brdima. Do KT 2 dolazim poprilično brzo, punim bidone vodom, jedem prefinu lubenicu i srećem neke od RH kolega koje tada vidim zadnji put, jer se radi o našim poznatim ultrašima Ares Buršić (RAAM finišer) te Darko Fojs (Milja, HardCRO, PBP,…finišer) a kako sam u šali znala reći, oni će već biti u RH dok ja završim svoj nastup na Milji, a tako je i bilo!
Držim se dobro, još mi se ne spava i brda se prolaze, pošto su mjesta čitavu noć osvjetljena i vidi se svašta. Do treće KT u Devia Marina stižem ujutro, i dalje je sve po planu, tokom noći sam na spustu osjetila čudno okretanje zadnjeg kotača i tad shvatim da imam ispuštenu gumu, fak! Stanem, skinem kotač i sve što trebam, ponovo napumpam gumu i skužim da negdje misteriozno pušta, odlučujem se na novu zračnicu i taman dok je bilo vrijeme za pumpanje iste sustiže me i četvrti član naše RH repke te staje i odlučuje mi pomoći, mislim si taman! Pumpanje mi je najomraženiji posao ako nije kompresor u pitanju. Malo smo pročakulali, gledali kako nedaleko od nas preko ceste prolaze divlje svinje i jeleni lopatari te se čudimo i razgovaramo kako smo imali sreće što ni jedna „živina“ nije izletjela ispred nas na spustu. Kolega Zvonimir Knežević nakon što mi je uspješno napumpao gumu odlazi dalje, on je isto jedan od onih jakih i brzih, s njim ne mogu ni po ravnici voziti, a kamoli po bregima. Pošto sam malo već pospana do Devia Marine spuštam se pomalo, jer hladan zrak na mene djeluje omamljujuće. Znači stižem do KT, pijem kavu, točim vodu, obavljam jutarnje tehnikalije i pomalo krećem dalje, jer me tek sad očekuju pravi usponi.
Ono što mi je super po noći na usponima je to što ne vidim koliko je koji jak, dug i oštar pa samo gazim, po danu je to ipak malo drugačije. Osim što ih osjetim u nogama, vidim ih pa mi se pojačava osjet težine. Dionica do KT 4 je jedna od onih težih, jer smo u 116 km penjali čak 2.517 metara ali je bilo i lijepo jer su nas na spustevima dočekivali prizori s morem. Tokom te dionice druškam se sa ostatkom Balkana, kolegama iz BIH i SRB, te čakulajući olakšavamo si uspone. Kolega Ares nam je prethodno u grupu javio o tome da ruta ima određenu grešku pa da nas poštedi muke daje upute da ne skrećemo s glavne ceste već samo ravno. Na toj dionici prolazimo iznad predivnih sela Cinque Terre te spuštamo se u Levanto taman 5 do 12! Kiša je bila na vidiku već neko vrijeme, približavali smo se oblacima te smo imali sreće da smo taman prije pljuska bili nadomak slastičarnice. Tamo smo stali, pojeli sladoled i popili kavu na suhom. Tu upoznajem ekipu iz Italije, te se malo podruškamo dok čekamo prestanak pljuska. Iako kiša nije stala do kraja krećem dalje, brda za taj dan nisu ni približno gotova te znam da imam još puno posla do kraja dana.
Od Levanta do La Spezie čeka nas uspon, opet se susrećem sa Balkan ekipom te u društvu idem dalje. Tako nam je bilo čitavo vrijeme, malo se vidimo, malo ne vidimo, sve zavisi o tempu i tko i koliko gdje staje. Nakon što sam uživala u malo ravnice kroz La Speziu čekao me zadnji uspon za tu dionicu, vrijeme je da upoznam Apenine u njihovoj snazi i ljepoti. Do sada sam vozila hrpu uspona, ali nikad uspone duge i po nekoliko desetaka kilometara, gdje vam je ravno 1-2% i to je normalno, ravnica! Na tom usponu shvaćam što to mene još čeka u Apeninima, bila sam već i umorna ali gazi se dalje do mjesta Gorfigliano gdje smo imali KT. Tamo odlučujem da je vrijeme za tuš i duži odmor jer već 28 sati nisam pošteno odmorila. Prvi pokušaj spavanca nije baš dobro prošao jer je hrpa ekipe odlučila da će baš u dvorani za spavanje slagati svoje stvari te je bilo šuškanja non stop. Što mi je smetalo, vjerojatno nisam bila dovoljno umorna, te sam nakon nekih sat vremena odlučila da je vrijeme za dalje. Noćna vožnja je opet na redu, a imala sam kao neki plan ovaj put spavati svaku večer barem 3-4 sata, how yes no. Iako sam u prvih 100 km sačuvala 2 sata od plana, to sam već davno potrošila na usponima i sad sam u minusu, čak 116 km te sam ih odlučila pokušati nadoknaditi u noćnoj vožnji.
Moram priznati da je Italija dosta živa, u svakom većem mjestu do kasno u noć bilo je ljudi, zabavljalo se, pjevalo i družilo te zapravo nemate osjećaj da ste sami u noći. Do KT 5 penjem nekih 1.150 metara dok ne dođem do mjesta Pontedera. Prvi dio je zapravo spust od Gorfigliana do Bagni di Lucca gdje me dočekao jedan od mnogih uspona Milje. Na ovoj dionici imam i kišu koju nisam mogla izbjeći, dolazi i do pravog umora te u nekom mjestu oko 6 ujutro vani vidim klupu na koju sam odlučila sjesti i odmoriti čitaj odspavati, da bi me oko pola 7 probudio vlasnik kafića do i pozvao me u toplo i na kavu. Pošto sam znala da imam još malo do KT prihvaćam kavu te ju ispijam kako bi me malo razbudila i kako bi stigla do cilja za to jutro. Pošto sam se do KT razbudila, odlučujem samo pojesti doručak, napuniti zalihe i krenuti odmah dalje bez spavanja. Do te KT sam trebala stići večer ranije ili najkasnije oko 1-2 u noći, kasnila sam 6 sati, bregi su učinili svoje.
Vrijeme je za dostići KT 6! dionica ima 124 km i penjemo skoro 2.000 metara, ali i prolazimo kroz najljepši dio Toskane i obilazimo gradiće na vrhovima brda. Bilo mi je teško i već malo dosta ali krajolik je bio toliko lijep da sam jednostavno uživala. Možda su mogli izbjeći onih 10-tak km makadama i složiti rutu na drugi kraj, ali ok, moj bicikl može takve makadame voziti, ali kad sam se sjetila svih onih ultra skupih karbonskih kotača koje sam vidjela na biciklima, znala sam da je dobar dio sudionika psovao dok je vozio taj komadićak. Na ovom dijelu rute osjetila sam te vrućine o kojima su mi pričali, ali kada osjetite Dalmatinsku Zagoru gdje na asfaltu prži preko 50 celzija, ovih talijanskih 43 je ništa specijalno.
U Toskani smo i dalje, uživamo u krajoliku i predivnim drvoredima koji se nalaze na raznim prilazima imanjima, vinogradima, uz ceste. Stvarno nešto predivno i dalje se penjemo, nema stajanja! A ja i dalje brojim dionice dok napokon ne dođemo do ravnice. Ovdje se mimoilazim sa ekipom iz Japana, Indije i Brazila. E da, kad sam došla na start Milje, toliko mi je bilo poznatih faca, reko, pa gdje sam ja već vidjela ove ljude dok mi se sjećanje nije počelo malo po malo otvarati pa sam shvatila da je dobar dio sudionika bio i na PBP-u godinu ranije. A bilo mi čudno kako mi se neki smješkaju u smislu „pa di si ti, nismo se dugo vidjeli“. Prolaskom kroz San Quirico D’Orcia zatvaram KT 7 i pičim dalje prema KT 8.
KT 8, dani se, dionica sama po sebi nije nešto posebno zahtjevna ali je umor prisutan i to jako. Prošla je još jedna besana noć. Prolazim predivnim krajolicima, koji jednostavno oduzimaju dah. Sorano i Pitigliano, mjesta uklesana u stijenama su poseban doživljaj, a sam dolazak do njih, uspon i spust je nešto predivno. Puno puta sam u tih 5 i pol dana rekla WOW, jer bilo je to putovanje prepuno predivnih prizora od kojih zastane dah. Umor koji sam spomenula ranije je takav da nikako doći do jezera Bolsena da bih upisala prolazak kroz KT 8. Jedan dio nisam više ni uživala u divotama, jednostavno mi je tu već malo bilo dosta. Ali opet, glava, koju sam navela kao glavni faktor ultri, vozi, gura i dođemo do sportske dvorane. Standard procedura, prvo jelo jer sam bila gladna ko pas, pala je i pivica jer mi je stvarno trebala, zatim tuš i onda pravac spavaonica na malo odmora. Tijelo je već nakon sat vremena reklo vrijeme je za dalje te ustajem pakiram stvari i ajmo dalje. Regenerirala sam se dovoljno da bi opet guštala u vožnji. Bolsena osim jezera ima i predivan istoimeni gradić te kako više idemo u brdo, gle čuda opet se penjemo!, tako je pogled sve ljepši te uživam na najjače.
Za taj dan imala sam u planu stići do KT 9, iskreno ne znam koji je to dan bio, ali nisam ni pratila, jedino što sam pratila je bio garmin, i to podatak koliko sati traje moje putovanje, jedini bitan orijentir, a koji je dan, sat ili minuta, u tom trenutku totalno nebitno. Pošto sam negdje fulala tajnu KT broj 2, odlučila sam da 3 neću! Te hitam dalje brdima i dolinama prema Parco del Lago Trasimeno gdje dolazim negdje oko 9 navečer, prvo stajem na sladoledu i jelu gdje kolega Zvone provjerava kako sam i kako ide i upozorava na tajnu KT koja se nalazi blizu mene, odem po žigić te hitam dalje do mjesta Cortona gdje je bila KT 9. Nakon jela i pila, odlučila sam se na tuš i spavanac, malo duži, tijelo je tu čak uspjelo odmoriti 2 sata, bravo ja. Te oko 1-2 u noći krećem dalje put KT 10.
Dionica do KT 10 je bila vrlo rizična za mene, uspon iz mjesta Castiglion Fiorentino nije bio ništa specijalno, kao ni spust, ali na spustu po prvi puta od kad vozim ultre doživljavam da zaspim na biciklu. Prvi put slijećem s ceste na stijenu s lijeve strane, te nekoliko kilometara niže opet zaspim i zaletavam se u zaštitnu ogradu (sreća pa je bila tamo) na desnoj strani. Nakon kratke inspekcije bicikla, ravnanja volana koji se od siline udarca zakrivio u stranu nastavljam dalje, jer često znam reći sljedeće: kaj te ne ubije ojača te!. Noć je bila baš teška za mene, putem stajem nekoliko puta na power nap i dolazim do saznanja da mi sad stvarno treba hotel i fini odmor. Na jedvite jade dolazim do mjesta Arezzo gdje ujutro oko pola 5 jedem najfiniju pizzu ikad, ali stvarno, prvi put da sam za pizzu rekla „mmmm“, pijem kavu, malo kunjam i oko pola 6 nastavljam dalje. Tu već lagano postajem svjesna da sam već pomalo na knap s limitom i da bi trebalo sad malo stisnuti. Ahahahahaha ovo ludo zvuči nakon 900-1.000 km u nogama ali da, glava zna što treba učiniti ako želim stići u time limitu. Pošto ova dionica nije bila zahtjevna za čas stižem do Ponte di Matassino, čekiram se i šibam dalje.
Dionica do KT 11 je ono, kratka ali slatka, uspon mi ide jako teško dug je nekih 17 km i penjemo se prema predivnom parku prirode Vallombrosa. Tako predivnu šumu još vidjela nisam, nije s ovoga svijeta. Tu od umora doživljavam najjači deja vu, dok sam se penjala imala sam osjećaj kao da sam prije koji dan bila baš tu, išla baš tom cestom, te sam unaprijed znala što me sve očekuje. Da se razumijemo, prvi put sam kročila na to tlo, ali bio mi skroz fora taj limb između jave i sna. Spust koji inače obožavam bio mi je najteži ikad, toliko mi se spavalo, da sam čitavo vrijeme vikala sama na sebe da ne zaspim, bodrila se, bilo je i vode uz spust pa sam se i polijevala hladnom izvorskom vodom te nekako spustila do kraja, tu sam već gledala gdje bi iznajmila mjesto za spavanje, a i sunce je dobro pržilo ali naišao je kolega iz Koreje koji mi je rekao, ma daj, pa KT je za 10 km, ajmo i tako ja u tom svom bunilu krenem za njim do KT 10 u mjesto Dicomano. Prva KT do koje nisam stigla i koja mi se zatvorila. Nabacim fotku za dokaz da sam prošla kroz KT, osvježim se hladnom lubenicom te odlučim da je vrijeme za san, pa neka sve ide kud hoće. Tu srećem opet dio Balkan ekipe, te od kolege Miloša saznajem da je njegov kolega iz SRB odustao zbog koljena na koje se već prije žalio da ga boli i padne neki dogovor da idemo dalje zajedno. Do KT 12 čeka nas opet kratka ali jako slatka dionica te zadnji uspon i prelazak preko Apenina popularnim Passo dello Sambuca.
Prije nego je krenuo uspon dug 22 km stajemo u dućanu punimo zalihe i kratko odmaramo jer nam se lagano pale rezerve. Sam uspon je predivan, iako traje, priroda je toliko lijepa da gorko-slatko uživate u usponu, prije nego pokorimo i zadnjih 3-4 km nailazimo na kafić gdje odlučimo da je vrijeme za odmor i osvježenje. Kako je sunce već zalazilo za obzor tako je i temperatura padala te pomalo već drhtavi krećemo na finiš. Pošto smo oboje već umorni oprezno krećemo na spust ali odradimo ga bez ikakvih problema te do KT u Palzzuolo sul Senio stižemo taj tren. Ovdje odradimo kratku pauzu te hitamo dalje prema KT 13, plan je ovakav, tamo smo do ponoći, idemo u hotel i spavamo kao ljudi, u 5 ujutro pokret na zadnjih laganica 400 km, za koje nam je 24 sata i više nego dovoljno. Ah ti ludi planovi ultra umornih ljudi su zapravo zabavni kad ih čitate ovako s odmakom (lol).
Umjesto 3 sata za 55km trebalo nam je skoro 5! Kolega je pao u mnogim segmentima, umor ga ja pokorio te smo se vukli kao puževi, moram priznati da me je to malo živciralo, ali ajde, da ga ne ostavim odlučila sam mic po mic s njim. Jedini hotel koji je radio čitavu noć je bio pun te smo tako opet spali na dvoranu i spavanje na strunjačama. Nakon 2 sata se budim, drmam kolegu kojemu je to bilo prerano i idemo dalje. Pa sad nam bude lako, ravnica je (lol) kao da nismo dovoljno iskusni da znamo da ravnica nije lagana, pogotovo ne kad je otvorena suncu i vjetru.
Sa jutarnjim svitanjem ulazimo u Lombardiju te kreće naše putovanje uz rijeku Po do cilja u Parabiagu. Tu već lagano stalno nalazimo na zatvorene KT te budemo u problemu jer, nije to RH gdje ima birtija na svakom čošku, gdje su benzinske takve da nude od igle do lokomotive, ovdje su automati u pitanju i sreća je ako ima i automat sa kakvim osvježenjem. Hranu teško nalazimo, ali srećom tu i tamo nađemo kakvu fontanu s vodom gdje se osvježimo i napunimo bidone.
Više se toliko ne uživa u krajoliku, sunce pići, mi umorni te smo se krenuli vući kao puževi. Ali gazimo pomalo, kilometri prolaze te se tako približimo još jednoj noći koju ćemo provesti vozeći. Dok smo stigli do KT 16, taman prije zatvaranja, bilo je jasno da je stizanje u limitu nemoguće, 200 km i 11 sati. Zapravo nije to toliko nedostižno kad si odmoran, aliii kad te umor smrvi treba više vremena.
Do KT 17 trebalo nam je dugih 7 sati, halucinacije su tu već bile na najjače, od umora su nam se izobličila lica, nakon kratke stanke i odmora dolazimo malo k sebi pa hitamo dalje, putem ulovimo i kolegu iz Indije koji je isto bio pri kraju te ga filamo gelovima i čokoladama koje smo imali da ga malo dignemo, te se nas 3 dovučemo nekako do KT. Naravno ovdje od umora doživljavam svoj posljednji pad zbog “sna” na biciklu. Bili su smiješni dečki kad su mi pričali, kaže Miloš, pričaš sa mnom i uspiješ zaspati, pasti i dignuti se prije nego shvatim što se događa (lol). U pola 5 ujutro stižemo do KT, čekiramo se, jedemo i ja odlučujem da je vrijeme za spavanac, jer limit je sada stvarno nedostižan i mogu se odmoriti. Kolega Miloš odlučuje ići full gas da stigne svoj limit, a ja mu se smijem jer znam da nema šanse da ide full gas čitavih 124 km koliko nam je trebalo do cilja.
Kolega Sunil i ja odemo na spavanac i oko pol 7 krećemo dalje. Bila sam se odmorila i dobila snagu te sam ga na kraju napustila nakon 5 km jer mi je bio malo prespor, prvih 30 km prašila sam kao luda, baš mi je fino išlo. Čujem se s Milošem da vidim kako mu ide i saznajem da i ne tako dobro te da ću ga vjerojatno i uloviti putem. Sve je išlo dobro dok nisam prošla grad Pavia i dok se nije ukazao vjetar u prsa. Tu sam već i potrošila svu onu snagu koju sam skupila spavajući na prethodnoj KT te nakon četvrte tajne KT kreće najtežih 60 km ikad u životu odvoženih, a ravnica je u pitanju. Jednostavno mi više nije išlo, nisam mogla okretati pedale. Nije me ništa boljelo, ali noge više nisu slušale, ljuta, jadna, ogorčena, strgana, sve sam to bila u isto vrijeme u jednom trenu sam čak razmišljala i o tome da zovem Zvonimira da dođe po mene ali sam odustala od te ideje. Kad sam već do tud došla, pa mogu i do kraja i tako u agoniji, čak i sa suzama od jada stigla sam do cilja u Parabiagu.
Kolegu Miloša sam „pokupila“ u zadnjih 4 km te smo tako zajedno uletili u ciljnu ravninu i završili svoju avanturu zvanu 1001 Miglia Italia. Bila sam toliko žedna da se čak nisam ni slikala na cilju s Milošem za uspomenu, jedva sam čekala da mi daju zasluženu medalju i da si popijem vode. Nakon ručka, tuša i odmora sjelo se u auto i pravac ZG.
Da da, kolega Zvone je svaku večer oko 11 sati već bio u nekom smještaju i spavao do jutra kao normalan čovjek, pa je bio „odmoran“ za vožnju do doma odmah kako ja završim, malo je reći da sam bila ljubomorna na njega. Možda ću jednog dana i ja tako ultre voziti, da spavam kao čovjek svaku noć barem 3-4 sata.
Naravno moram spomenuti predivne ljude koji su mi svakodnevno slali poruke kojima su me bodrili i gurali dalje. Oni su zaslužni za moj finiš, jer ajde razočarati sam sebe, ali razočarati na desetke onih koji vjeruju u tebe to mi nije bilo u planu. Ekipa iz kluba SRK Pedala Laganini – Karlovac stalno mi je slala poruke u našoj grupi, a kada sam s odmakom pogledala zadnje poruke i vidjela kako su slali screen shotove gdje je moja točkica bila pred samim ciljem i kako su bili sretni zbog toga, raznježila sam se. Poruka kolege Milana Štrka urezala mi se najviše u um i ona me gurala najviše od svih „Ne bi vjerovala koliko te ljudi prati, ali ti si to i zaslužila…zato samo gazi…“ i kako onda razočarati sve te ljude koji vjeruju u tebe, nemreš niti da hoćeš!
Koliko god mi bilo teško, naporno i rizično, jedno znam, Milju ću voziti opet!
Nakon Milje nema odmora, slijede pripreme za izazov 2025-te, London-Edinburgh-London, izazovna ruta, izazovne vremenske prilike, predivna Engleska i Škotska…we will see.
I za kraj, jedna stara narodna, meni jako draga: nije bolest sve što boli!
Ivana
