Zovem se Dejan Nikitić, rođen sam i živim u Novom Sadu. Sportom se bavim od svoje sedme godine. Nogomet sam igrao do devetnaeste kada sam doživio težak prijelom noge te sam bio primoran prekinuti bavljenje tim sportom. Poslije dugog oporavka na red je došao biciklizam koji je uvijek bio moja ljubav, ali nisam imao vremena za njega.
Počinjem rekreativno sa “vozikanjem”, upoznajem ljude te to polako, kao i kod većine, postaje ozbiljnije. Godine 2014. vozim svoj prvi brevet, a već slijedeće godine odlazim i na onaj najveći – Pariz – Brest – Pariz (PBP).
Međutim, te iste 2015. godine život mi se mijenja iz korijena kada mi je dijagnosticirana rijetka, progresivna i trenutno neizlječiva bolest očiju Choroideremia koja kod većine na kraju dovodi do potpunog gubitka vida. Naravno to saznanje je veliki šok za čovjeka te sport malo pada u drugi plan, a pokušaj da se nešto uradi po pitanju zdravlja postaje primarna priča mog života. Imao sam tu sreću da u mom gradu postoji klinika koja radi terapije koje u nekim slučajevima usporavaju ili skoro kompletno zaustavljaju napredak bolesti. Sa terapijama počinjem 2018. i idem na njih svakih 6 mjeseci do dan danas te ću morati sa tim nastaviti vjerojatno dok sam živ. Sve to iziskuje dosta novca i psihički je izuzetno naporno. Mogu biti sretan jer imam izuzetnu pomoć prijatelja te svoje okoline generalno.
Zbog bolesti, dosta mi je teško voziti noću, ali sam ipak odlučio da još jednom odem na PBP 2019. pa da tu završim priču sa brevetima. To sam i uspio, a završna 2 breveta – 400 i 600 km sam vozio u Hrvatskoj, konkretno u Slavonskom Brodu i Našicama te imam samo divna sjećanja i iskustva sa tih vožnji. Nakon 2019. više se posvećujem utrkama, jer iskreno, trebao mi je novi izazov. U početku to nije baš išlo sjajno, ali vremenom kroz rad sa trenerom u klubu, podigao sam nivo svoje vožnje. Bilo je tu medalja sa kupova Srbije i državnih prvenstava, ali nije mi to bilo ni najmanje u fokusu. Samo želim pokazati ljudima da i osobe sa invaliditetom mogu biti ravnopravni članovi društva te da podstaknem i druge sa sličnim problemima na bavljenje sportom. U međuvremenu, zainteresirao sam se i za trenerski posao – završio sam sve što je trebalo i tako službeno postajem diplomirani trener u biciklizmu. Najviše me privlači rad sa djecom.
Ova godina, iako nisam puno očekivao u natjecateljskom smislu, donijela mi je puno i pokazala da mogu više nego što mislim. Negdje polovinom godine, odlučio sam sa još par prijatelja iz kluba, sudjelovati na utrci L’Étape Romania by Tour de France u Bukureštu, dužine 85km. Za ovu utrku sam se odlučio jer mi konfiguracija terena najviše odgovara, za razliku od Slovenije i Bugarske, gdje se također održavalo ove godine, jer kako moji iz kluba kažu: “Ti si naš Cavendish” (op.a. Mark Cavendish, čuveni britanski sprinter). Jednostavno za brda nisam, a na ravnom se izuzetno dobro snalazim. Jedini dogovor prije utrke je bio da damo sve od sebe, pa za šta bude dovoljno. I bilo je fantastično. Zauzeo sam 38. mjesto i vukao kolegicu iz kluba do prvog mjesta u ženskoj konkurenciji. Na našoj utrci startalo je oko 500 natjecatelja što nije mali broj. Samim tim plasmanom dobili smo pravo da se slijedeće godine natječemo na kraljevskoj etapi TDF-a (Tour de France) dan prije profesionalaca, na istoj stazi koju će i oni voziti. Etapa ima oko 130km i preko 4000 m visinske razlike. Što se mene tiče, ako se steknu uvjeti da odemo, idemo! U budućnosti se nadam i plasmanu na paraolimpijske igre, ali to su već neki malo dalji planovi za naredne godine.
Choroideremia
Sad malo o onoj težoj temi – bolesti. Prije svega, saznanje da imaš nešto tako mijenja ti život iz korijena. Depresija je redovan pratitelj svega toga i baš u tome mi biciklizam puno pomaže, da se uzdignem i nastavim. Terapije su izuzetno fizički naporne, u smislu da si tih 10 dana koliko traju, non stop umoran i spava ti se. Jednostavno nisi ni za šta. Nekada se jedva natjeram da sjednem na bicikl samo da se provozam sat vremena. Naravno, uz sve to, posjete psihologu jer sve to ubija psihu čovjeka. Ja i dalje sasvim solidno vidim, tek mi je malo oštećen periferni vid, tako da se na biciklu snalazim odlično, što znaju svi koji su bar jednom vozili sa mnom. Generalno, ljudi koji ne znaju kakav problem imam nikada ni ne posumnjaju dok im ja ili netko drugi ne kaže. Da je lako, zaista nije. Da li se vrijedi boriti? Pa naravno, tko se ne bori, taj je već izgubio! Kako u životu tako i u biciklizmu. Jedino što me jako boli i smeta mi što nemam nikakvu podršku – ni svog grada, ni pokrajine, a o državi da i ne govorim. No, to je neka druga tema.
Toliko od mene i jedan veliki pozdrav za sve čitatelje, uz želju da se vidimo na cesti. Ja često vozim po Hrvatskoj i uživam pogotovo na rutama oko Vukovara I Osijeka.
Svako dobro i vjetar u leđa svima,
Dejan Nikitić
O Autoru – Dejan Nikitić
Rođen sam i živim u Novom Sadu, a biciklizmom se bavim nekih 15 godina. Sudjelovao sam i organizirao razne ciklo ture, vozio brevete uključujući dva puta onaj najveći – PBP 2015 i 2019. Utrkujem se redovno na utrkama u Srbiji i regiji, osvajao sam medalje sa kupova i državnih prvenstava Srbije, ali najdraža utrka je nedavno održan L’Étape Romania by Tour de France u Bukureštu na kojem sam zauzeo 38. mjesto i ostvario plasman na kraljevsku etapu 2025., a koja se vozi dan prije one koju voze najbolji na planeti.
