Otkad sam dobio informaciju da će se ovaj brevet od 1000 km iz Vodica voziti u svibnju, pregledavam strava segmente, radove na dionicama rute, znamenitosti gradova kojima ćemo proći.
Autor breveta, Silvijo Pale-Halić je rutom obuhvatio srednju i dio južne Dalmacije te primorski podvelebitski kraj. Elevacijski, ruta je bila toliko valaovita da mi je ciklokompjuter izračunao 120 uspona, a za uspon se uzima neki minimum od 500 m dužine i 20-ak metara nadmorske visine.
A bilo je tu svega, baš takvih kratkih uspona kakvi su uobičajenio svugdje do dužih, višekilometarskih koji će ovu vožnju učiniti turbo teškom u nekim trenucima.
Vrijeme je bilo savršeno. Dalmacija odiše proljetnim mirisima i toplinom zračnih struja, o ljepotama koje smo vidjeli također ću opisati ovdje.
Pripreme su dugo trajale
Osim svakodnevne provjere vremenske prognoze, valjalo je pripremiti plan kretanja, spavanja, odmaranja, prehrane i dinamike same vožnje. Ekipa koja je vozila samnom je imala nekoliko sastanaka u vezi ovog breveta gdje smo razmijenili mišljenja i strategije. Na samom brevetu ćemo neke primjeniti, a neke ignorirati, a od nekih se moralo odustati zbog samih prilika na cestama.
Okupljanje je krenulo u srijedu, zadnjeg dana travnja u Vodicama, gdje je bio start i cilj. Na prigodnoj večeri u fenomenalnom restoranu Santa Maria okupila se većina sudionika, većinom poznata lica. tu smo se lijepo družili do trenutka kad smo odlučili uzeti zadnji pošten odmor prije same vožnje.
Bilo je vremena za lijepo odspavati, a spavalo se nije baš najbolje i to će se pokazati kao fatalno.
Start je bio na vodičkoj rivi ispred spomenika NOB-u. Krenulo se ubrzo nakon prigodnog slikanja i Silvijevih uvodnih riječi. Ekipe su krenule prema tisuću kilometara udaljenom cilju.
Motivacije nije falilo
Većina randonera je već prekaljena u brevet formatu, bilo je tu nekoliko randonera sa preko 100 breveta u nogama. Mnogi su govorili da su jedva čekali jedan ovakav brevet koji se vozi na obali i da traje beskonačno. Osobno sam mislio da kad brevet završim da dolazi kraj jednog ciklusa u kojem sam uhvatio “sve pokemone” te da sam sebe mogu shvaćat ozbiljnije jer imati samo seriju ovih kraćih nije dovoljno. Sam sebe bi smatrao zrelijim da sam brevet sretno završio jer odvažiti se na ovo treba biti hrabar. Ne lud, nego hrabar. Nitko tko je ovo završio nije lud. Ako vam itko od finišera bude prepričavao doživljaje ovakvog eventa, možete biti zadovoljni jer ste imali priliku ovako nešto čuti od neposrednog sudionika.
Ruta se vozila uz jadransku obali te je obuhvatila neke od najljepših pejzaža velikog Jadrana. Stali smo u Šibeniku gdje smo uhvatili selfie sa statuom velikog Dražena Petrovića na šibenskom Baldekinu. Bili smo u Primoštenu i Trogiru gdje nas je ulovio prvomajski šušur i miris fažola. Kroz Kaštela smo ušli u najluđi grad na svitu, fotkali smo se ispred poljudske ljepotice, a kontrolna točka je bila na vrhu Marjana gdje smo opet uhvatili priliku za slikanje i zafrkanciju sa lokalnim oriđinalima. Tamo nas je dočekao i legendarni splitski randonerski as Žarko Perković koji nas je kao pravi domaćin predvodio do splitske rive gdje smo opet obavili fotkanje.
Split je bio okupan suncem, mnogo naroda se špinčilo po rivi i po tome je ovaj brevet bio baš ono ugodan.
Mi smo nakon kratke kave u trajektnoj luci nastavili na Žnjan prema Stobreču i ta dionica se pokazala najgorom. Nekoliko kilometara radova, ogromne količine šljunka po cesti, opjevali smo sočnim psovkama u brizi da nam ne popucaju gume i da se što prije izgubimo odavdje. Bilo je tu i hodanja, uništeni su neki blokeji al duh je zajebano slomit te smo i taj dio riješili. Sve do Makarske nije bilo nikakvih problema na putu. U grupi nas je bilo osmorica, vozilo se mic po mic i stajali smo samo zbog kratkih predaha na lokalnim benzinskim pumpama.
Početak problema
Na povratku prema Vodicama, noć nas je uhvatila u Omišu. Lokalni promet se smirio, grupa je uhvatila ritam izmjena svaka tri klilometra po randoneru te smo u Vodice došli prilično brzo i tamo smo uhvatili prvu poštenu priliku za odmor. Od planiranih 3 sata spavanja, spavao sam samo dva. Sam sebi nemrem objasniti zašto jer sam prethodni dan vozio 340 kilometara i bio sam prilično spreman za krevet.
I tako sam u drugi dan krenuo samo sa 5 sati spavanja u dvije noći.
Brzo smo se sjurili u Tribunj na kontrolnu točku, maznuli bureke u lokalnoj pekari te krenuli dalje. Ne stajemo do Zadra gdje se javljaju prvi tehnički problemi na jednom di2 mjenjaču koji samo što ne rikne. U želji da se riješi kvar gubimo dosta vremena te kasnimo na kontrolku na virskom mostu. Meni su u dlanovima javlja bol koja ne prestaje, a zbog toga ne mogu čvrsto držati volan. To me je dvaput dovelo do situacije gdje sam skoro pao jer nisam više mogao naći bezbolan položaj na volanu. U jednoj situaciji autobus je prošao pokraj mene, a mene je zaljuljalo kao da volan ni ne držim. Malo me to naljutilo, al u roku odmah donosim odluku da odustajem jer ne vidim smisao u tome da vozim u ovom stanju još pola breveta. Slične probleme imaju Renda i Ditrih te i oni odustaju. Na brevetu je bilo još tri odustajanja te to pokazuje kako je zahtjevno poznavati sve skrivene štoseve koje mogu život učiniti nepodnošljivim.
462 kilometra za 20 sati moving timea ili 29 sati ukupno je tempo koji garantira završetak ukoliko sve prođe bez problema. Imao sam još 540 km i 45 sati vremena te si ovaj rezultat ostavljam kao motivaciju za slijedeći pokušaj. Nisam siguran kada će to biti, ali sam uvjeren da će biti.
Randoneri koji su završili ovaj brevet imaju moj apsolutni respekt i od srca im svima čestitam.
Na brevetu je nastupilo desetak Krpelja što čini skoro trećinu od svih sudionika.
Čitamo se opet,
Mario Greč
