Nadamo se, serijal: Zašto vozim brevete?, otvaramo s tekstom Dijagnoza – Brevetaš našeg Zlatka Hoića. Hvala Zlatku, a ovim putem pozivamo i vas ostale da nam napišete zašto vozite brevete i priključite se ovom našem serijalu. Javite se na mail: biciklizamnet@gmail.com.
Brevetarenje je dijagnoza. Ne znam točno što pokreće vas mlađe, ali za nas u malo zrelijim godinama onaj Perakov tekst o endurance biciklizmu i krizi srednjih godina dosta dobro objašnjava tu čudnu priču o brevetima.
Davno sam čuo od jednog mlađeg dečka da je sjeo na bajk i otišao u Slavoniju. Kad sam prije sedam godina počeo redovito biciklirati, palo mi je na pamet da probam i ja. Prvi pokušaj neuspješan. Baš na najvrući dan te godine, preko Siska i Jasenovca jedva sam se dokotrljao do Novske i ostatak puta se odvezao vlakom. Nekoliko mjeseci kasnije drugi pokušaj i ovaj puta uspješno.
Ulazak u svijet breveta
Onda čuješ negdje za te brevete, vidiš da to voze “obični ljudi” tvojih godina, čitaš njihove dojmove pa se i ti odlučiš okušati. U početku je to prvenstveno izazov, sam sebi dokazuješ da (još) možeš napraviti nešto značajno, 200 km bratko, pa ne može to baš svatko. Samom ti se to do nedavno činilo nemoguće.
Prvi se pamte, a moj prvi je bio BRM 200 Karlovac 2020. Montić sa za tu priliku s malo tanjim “gravel” gumama. Ide mi dobro ali prečesto pauziram pa u Josipdolu skužim da sam malo kratak s vremenom. Nema više zezanja, stišćem po pedali i dolazim na cilj 15 minuta prije limita. Čestitanje, medalja, srce k’o kuća!
I onda te ponese… Kad si prošao tu prvu stepenicu, logično je da probaš i malo ozbiljnije izazove. U proljeće još jednom 200 km (ovaj puta ipak adekvatniji bicikl), a tjedan dana nakon toga i prva 300-tka. Polovicu breveta vozim solo, a kasnije se priključujem grupi od pet ljudi od kojih četvero već iza sebe ima i legendarni Pariz – Brest – Pariz. Hvata nas noć, kiša je i hladno, na cesti divlje životinje i zagorski divlji psi, kolega na kiši mijenja probušenu gumu. Pitam iskusnjare: “Jel’ vam dosadi ponekad sve ovo, smrzavaš se, umoran si i neispavan, sad još i guma… mogao si fino ostati doma na toplom?” Ksenija odgovara: “Da, svaki put.”. Vjerujem da se baš na tom brevetu rodila ideja da bih mogao voziti i zahtjevnije izazove, pa možda čak jednog dana i tu “krunu svih breveta” – PBP.
Super Randonneur
400-tke sam te 2021. godine preskočio, ali u kasnu jesen prijavljujem i vozim prvi BRM 600 Zagreb – Vukovar. Sljedeće godine postajem već ozbiljan brevetaš, s odvoženom serijom 200+300+400+600 dobivam titulu “Super Randonneur”, a te godine vozim i prvi BRM 1000 km. Supruga i prijatelji već su i ranije posumnjali da nisam normalan, a sad su 100% sigurni.
S vremenom na brevetima upoznaš puno novih ljudi koji slično razmišljaju, a ono što sam odavno primijetio je da su brevetaši velikom većinom izrazito pozitivni ljudi veselog duha i uvijek ugodno društvo. Do tada sam već upoznao velik broj randonera, a brevete najčešće vozim s prijateljima s kojima redovito vozim i vikend-vožnje u široj okolici. Brevet s poznatom ekipom uvijek je odličan i zabavan (pogotovo pauze), ali i solo brevet ima nekih prednosti – kad voziš solo, često si sam sa sobom i svojim mislima pa ti to dođe kao neka vrsta meditacije, a uz to, na svakom solo brevetu obavezno upoznaš i neke nove zanimljive i inspirativne ljude.
Pariz-Brest-Pariz: Doživljaj za cijeli život
U prvoj polovici 2023. skupljam seriju nužnu za kvalifikaciju i prijavljujem se za Pariz-Brest-Pariz. O PBP-u je već napisano puno tekstova i snimljeni su brojni filmići pa neću puno o detaljima, ali ukupni dojam PBP priče pamtit ću cijeli život. Vožnja kroz pitome (ali i prilično brdovite) dijelove Francuske sa skoro 7000 suvozača iz cijelog svijeta, u svakom selu i gradu mještani uz cestu pružaju podršku ili nude okrjepu u svako doba dana i noći. Upoznajem putem dosta povremenih suvozača iz raznih zemalja, mini krize dolaze i prolaze, a posljednja noć je bila čista uživancija, Osjećam se dobro i tada već znam da sigurno stižem na vrijeme. 20-ak km prije cilja u rano jutro u selu na jednom prekrasnom proplanku sjedim skoro pola sata i upijam taj odličan osjećaj dok ostali randoneri prolaze, mašu, smiju se, guštaju u tim zadnjim kilometrima. Najkraće rečeno – dojam je neponovljiv i nezaboravan i nadam se da ću imati prilike to ponoviti.
Zašto vozim brevete?
Nakon 1000 ili 1200 km nema više takvog izazova rušenja vlastitih granica, ali osjetiš taj intenzivniji život, pa jedva čekaš sljedeći brevet – radi dobrog društva, razbijanja monotonije svakodnevice ili jednostavno zbog uživanja u lijepom danu i izletu u nove neistražene krajeve. Na brevetima sam vidio dijelove naše i susjednih država (i ne tako susjedne Francuske) koje vjerojatno nikad ne bih vidio i doživio na ovakav način.
Ovo je trebao biti samo kratki osvrt na temu “zašto vozim brevete”, ali nekako se odužilo. Ukratko, brevetarenje je izazov, uživanje, druženje i, kao što rekoh na početku, dijagnoza – ali baš pozitivna dijagnoza.
Zlatko Hoić
