U ovome tekstu osvrćem se na dosadašnje utrke s muške i ženske strane sporta, rezultate i zanimljive događaje na cesti. Također, bacam pogled na utrke koje su pred nama.
Godina nam se već zalaufala i prije no što se posvetim najavi ženskih pandana trotjednih utrka moram se osvrnuti na ova gotovo puna dva mjeseca koji su iza nas.
Jer, Strade Bianche samo što nije!
Siječanj.
Pro cestovna sezona u siječnju tradicionalno počinje u Australiji. Logično, tamo je ljeto. Santos Tour Down Under u oba izdanja je utrka najviše razine i tamo dolaze najbolje ekipe, no obično s poprilično laganim sastavom. U pro pelotonu je poprilično Australaca, nešto Novozelanđana pa je njima ovo domaća utrka i mnogi od njih nastupaju.
Što se rezultata tiče, kako prava sezona u Europi počinje tek za dva mjeseca nitko od najvećih igrača tamo ne vozi a ostalima od gore iznad je to tek dobra priprema u lijepom vremenu.
Kod muškaraca je nakon pet odvoženih etapa pobjedu odnio domaći vozač u momčadi UAE Team Emirates – XRG, Jay Vine. Zanimljivo, u najboljih 10 bilo je čak sedam Europljana, što govori da se nisu došli baš samo sunčati i uživati u dobroj atmosferi o kojoj domaćini naveliko pričaju.
Kod žena, ove je godine utrka po prvi puta dobila WT status, najvišu kategoriju što je u Australiju dovelo i ekipe poput SD Worx – Protime koja do sada nikada tamo nije bila. No, u stvarno light verziji. Utrku je nakon tri odvožene etape drugu godinu za redom dobila švicarka Noemi Rüegg iz ekipe EF Education-Oatly.
U isto to vrijeme, po prvi puta se održala i Pune Tour, četverodnevna muška utrka u Indiji. Ako vam se gleda koškanje između koštunjavih biciklista, i toga je tamo bilo. Uz mnogo veoma entuzijastične publike.
Pred kraj siječnja, održale su se i tri utrke u Španjolskoj, najjači sastav natjecatelja vjerojatno je imala 42. Clàssica Comunitat Valenciana – Gran Premi València, koju je dobio Nizozemac Dylan Groenewegen iz mnogima najzanimljivije nove momčadi na sceni, Unibet Rose Rockets.
Za kraj siječnja od cestovnih utrka ostala nam petodnevna AlUla Tour, koja se vozi kod Šeika u Saudijskoj Arabiji. Ukupnu pobjedu je odnio mladi švicarac Jan Christen iz momčadi UAE Team Emirates – XRG. Mladac usporedno s dobrim rezultatima skuplja i serije gafova, poput držanja za automobil da bi stigao skupinu, pa svađanja s drugim vozačima i još nekim incidentima koji spremaju druge vozače u bolnicu.
Još jedna bitna stvar desila se u siječnju, Belgijanac Wout van Aert ozlijedio se na ciklokros utrci. Iako sam pomalo zlobno htio dodati riječ opet, radi se o prisjećanju. Naime, živo se sjećam obje njegove ozljede koje su se desile već sada u davnoj ’24. I obje su bile brutalne i realno uništile su mu prošlogodišnju sezonu. No eto, u prvim tjednima ’26. nažalost se opet ozlijedio, ovaj puta gležanj i ligamente oko njega.
Veljača.
U trenutku kada ovo pišem, odvijaju se tri utrke. Jedna u UAE, dvije u Europi. Sezona je sada već malo ozbiljnije krenula. Španjolska, Francuska, Portugal, priprema za ožujak i travanj. Za ponajprije Belgiju i Sveti tjedan biciklizma.
Što nam je to veljača do sada donijela?
Remco Evenepoel gori!
Šanjolska zima lijepo mu je legla, gotovo da je dobio sve što je vozio! Tri jednodnevne, (doduše najniže kategorije i doduše u siječnju iako u posljednja tri dana mjeseca), dvije etape na utrci Volta Comunitat Valenciana (2.Pro kategorije), te ukupnu pobjedu na toj utrci.
Na Valenciani je jedna pobjeda bila na kronometar i u tome tempu je nastavio i na UAE Touru s još jednom uvjerljivom pobjedom u vožnji na vrijeme.
No, vatru su mu prigušili malo ozbiljniji penjači na prvome jačem usponu, gdje je izgubio preko dvije minute u odnosu na Antonia Tiberia, Talijana koji u slobodno vrijeme puškom gađa tuđe kućne ljubimce a inače se trudi preći u gornji dom svjetskih penjača. S obzirom da je za njim ostao Meksikanac Del Toro, još jedna vruća mlada zvijezda, možda je na dobrom putu.
No, utrka je završila onako kako su mnogi i očekivali. Del Toro je našao načina da prevaziđe Tiberia, dok je Evenepool opet imao razlog zašto ne može s najboljima kada se cesta krene ozbiljno penjati. Iako mi je Remco drag, nekako imam dojam da najjače vozače (čitajte Pogačara) može dobiti samo na kronometarskome biciklu.
Treba reći da je u ovoj utrci falio Jonas Vingegord koji se prvo navodno ozlijedio a zatim i navodno razbolio pa je morao otkazati nastup. Zašto navodno?
Pa, pao je kada je pokušavao pobjeći amateru koji mu se na trening vožnji na kojoj je bio sam, ulovio za kotač na spustu u Španjolskoj.Naravno, ne opravdavam čovjeka koji mu se zalijepio za kotač ali vozač s njegovim iskustvom bi trebao znati bolje. Recimo, zakočiti prvom prilikom i pustiti ovog iza nek’ nastavi svojim putem. Što se boljetice tiče, njegova momčad je objavila samo da mu nije dobro i to je to.
Moj dojam je da Team Visma | Lease a Bike a bike previše čuva Jonasa. Ono, kao fini porculan iznose ga iz vitrine samo na najbitnije datume. A fini porculan na te dane se zna i razbiti. No, dan kada sam predavao ovaj tekst, došla je vijest da će Jonas ipak nastupiti na utrci Paris-Nice.
Što se Pogačara tiče, on marljivo trenira, nabija komplekse konkurenciji opakim trening vožnjama koje podijeli na Stravi, neka svi vide. Veliku pomutnju na društvenim mrežama uzrokovao je još na kraju prošle godine kada je zajedno sa svojom momčadi pomeo najbolje vrijeme na usponu Coll de Rates koji svi profesionalci koriste kao mjerilo svoje forme. I usput je svima čestitao Božić i novu godinu.
Da bi stvari zašećerio vožnjom od 132 km u kojoj je ostavio svoje podatke o snazi. Vi koji mjerite svoju eto, znate koje brojke trebate ciljati. Iako, vjerojatno te brojke nisu one prave ili barem previše ažurne. Danas je biciklizam vođen brojkama i vjerujem da prave vrijednosti snage itekako čuva.
Na istoj toj vožnji požalio se da bi fanovi mogli biti strpljiviji čekajući ga da dovrši razgovor. Navodno je netko bio nestrpljiv i tu nestrpljivost još potkrijepio srednjim prstom i okretanjem leđa.
Još jedna zanimljiva utrka se dešavala paralelno s UAE Tourom, u Portugalu, Volta ao Algarve em Bicicleta, u svome 52. izdanju. Utrka je bila zanimljiva ponajviše zbog sučeljavanja dojučerašnjih kolega. Ayusa koji je nakon sapunice na prošlogodišnjoj Vuelti prešao u momčad Lidl – Trek i Almeide koji je vozio na domaćem terenu.
Od perspektivnijih tu su bili nova Francuska nada Paul Seixas te maleni amerikanac Matthew Riccitello iz Frnacuskog Decathlon CMA CGM Team.
Oscar Onley koji je prešao izTeam Picnic PostNL u INEOS Grenadiers koji je toj momčadi opet dao pravi domaćinski, Britanski štih.
Svakako bih dodao na ovaj popis i Nijemca Floriana Lipowitza iz Red Bull – BORA – hansgrohe momčadi, trećeg na prošlogodišnjem TdF. Koji u svojem programu ove godine ima opet Tour zajedno s Evenepoolom.
Što smo mogli vidjeti na ovoj utrci? Koja je uzgred budi rečeno iste kategorije koju od ove godine nosi i naš Cro Race.
Ayuso zimu nije prespavao. Bio je jednako agresivan i jednako brz kao na Vuelti. Onley je bio veoma konkurentan, kao i Seixas, na kraju i Almeida. Iako je potonji na posljednoj etapi i posljednjem usponu vukao zadnjih par kilometara u nadi da će vozači za njim polako otpasti, gore nabrojana ekipa ne samo da ga je uredno pratila nego su ga i gotovo svi nadsprintali u zadnjih par stotina metara. Dobro, taj posljednji uspon je vjerojatno bio prekratak (2.7km na 8.9%) za njegov dizelaški motor.
Treba još izdvojiti i još jednog mladog Francuza, Paula Magniera koji vozi za Belgijski Soudal Quick-Step i koji je osvojio čak dvije etape koje su završile sprintom. Iako je vjerojatno više vozač za klasike nego za klasične masovne sprinteve, vrijedi ga pratiti, mogao bi postati faktor na najvišoj razini. Vjerojatno već na Giru.
Što se ženskog pelotona tiče treba izdvojiti dvije utrke. 4. izdanje UAE Tour Women, koji je opet (i to po treći put!) osvojila Talijanka Elisa Longo Borghini koja vozi za domaću momčad UAE Team ADQ. Tri ravne pustinjske sprinte etape i četvrta s usponom na 1024 metara visok Jebel Hafeet koji joj je i donio ukupnu pobjedu. Utrku je vozila i Poljakinja Kasia Niewiadoma Phinney, pobjednica TdFF 2024. no na posljednjem usponu je za pobjednicom zaostala cijelu minutu pa nije baš glasno najavila novu sezonu.
Preostale tri dobila je Nizozemka Lorena Wiebes iz Team SD Worx – Protime. Što je njen zbroj pobjeda u karijeru podiglo na 121! Iskreno, ako bude zdrava, ne vidim nikoga tko bi je ove sezone mogao dobiti u sprintu. Iako će joj konkurecija biti nešto jača u narednim utrkama, zasigurno.
S druge strane, u Španjolskoj, deseto izdanje Setmana Ciclista Volta Femenina de la Comunitat Valenciana bila je obilježena veoma jakim vjetrovima zbog koje je utrka gotovo bila otkazana.
Prema nekim izvorima, Nizozemka Demi Volering svojim je autoritetom skoro pa naredila da utrka mora ići unatoč što su se mnoge momčadi izjasnile da radije ne bi vozile.
Ona je dobila i prvu i četvrtu etapu, dok je treća bila otkazana zbog vjetra. Spomenimo još mladu Britanku Cat Ferguson koja neuobičajeno vozi za Španjolski Movistar. a koja je dobila drugu etapu.
Ožujak je na vratima!
No, na kraju veljače prva od Belgijskih utrka, Omloop Nieuwsblad u muškoj i ženskoj verziji. Kratki i strmi usponi, kaldrma, idemo!
Pa se selimo u Italiju gdje ćemo 7. 3. prvi puta ove sezone vidjeti Pogačara. A nadam se i van der Poela, iako potonji još nije potvrđen.
Pobjednica prošlogodišnjeg TdFF, Francuskinja Pauline Ferrand-Prévot također će po prvi puta ove sezone osjetiti čar utrke.
08.03. kreće Paris-Nice, utrka od 8 etapa a dan kasnije, 9.3. kod Talijana kreće utrka dva mora, Tirreno-Adriatico. S jednom etapom manje.
Ja ću ovih dana obnoviti svoju pretplatu na nekadašnji Eurosport i s guštom uživati u nekima od ovih utrka. Bilo u prijenosu uživo ili pak snimkama naknadno, jer nadam se da ću i ja konačno na bicikl. 🙂
Nadam se da se čitamo opet koji dan nakon Strade Bianche, koji će vjerujem opet ponuditi nešto štikleca za razgovor.
